Poput onih kojima je dijagnosticirana terminalna bolest, čovječanstvo je prisiljeno prolaziti kroz faze poricanja, bijesa, cjenkanja, depresije i prihvaćanja dok se sposobnosti i potencijal umjetne inteligencije brzo šire. Ali postoji ključna razlika: umjetna inteligencija i njezina primjena nisu izvan naše kontrole.
Ljudi suočeni s dijagnozom neizlječive bolesti, napisala je švicarsko-američka psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross, proživljavaju pet faza žalovanja: poricanje, bijes, cjenkanje, depresija i prihvaćanje. Isto bi se moglo reći i za naš odgovor na brzo rastuće sposobnosti umjetne inteligencije.
U početku se činilo da umjetna inteligencija neće biti više od glorificirane tražilice ili chatbota koji pristojno simulira ljudsko biće. To je bilo dovoljno za poricanje kako će tehnologija imati velik utjecaj na naše živote ili profesije.
Zatim se AI počeo pojavljivati posvuda i na načine koji izazivaju bijes. Njegov je utjecaj postajao vidljiv u odvjetničkim podnescima s izmišljenim referencama na slučajeve; u softverskom kodu s pogreškama i sigurnosnim propustima; u botovima za korisničku podršku koji su odstupali od unaprijed zadanog teksta; i (što je poseban izvor iritacije za akademike poput mene) u studentskim esejima i zadacima.
No, onda je AI postao bolji. Izmišljotine, halucinacije i pogreške postale su rjeđe. Kako je postalo očito da je upotreba AI-ja među studentima nezaustavljiva, mnogi su počeli vidjeti prednost u potencijalu te tehnologije da poboljša učenje. Bilo je vrijeme za pregovore. Morali bismo napraviti svakakve prilagodbe u načinu na koji radimo, ali govorili smo si da i dalje postoje temeljne granice onoga što AI može učiniti. Mogla je obaviti ogroman kognitivni i analitički posao, i to puno brže od bilo kojeg čovjeka; ali pitanja prosuđivanja, ukusa, vrijednosti i preferencija i dalje su bila, i ostat će, u nadležnosti ljudskog uma. AI je mogla izvršavati, a mi ljudi bismo zamišljali. Bilo je samo pitanje kako ispravno podijeliti posao.
Držao sam se tog gledišta prilično dugo i priznajem da mi je pružalo veliku utjehu. Nažalost, AI nije surađivao. Svaki put kad bih postavio svom chatbotu pitanje, on bi odgovorio ne samo s odgovorima, već i s mnogo više. Govorio mi je što bih još trebao tražiti, predlagao drugačiji način oblikovanja mog pristupa i nudio paralelu ili kontrast s nekim drugim projektom na kojem sam radio (bez obzira na to jesam li se o njemu konzultirao s AI-jem ili ne). Bilo je pomalo iritantno, ali nisam mogao poreći da dobivam vrijedne uvide. Volio bih misliti da bih s vremenom i sam došao do sličnih spoznaja, ali moj chatbot redovito me preduhitrio. Štoviše, očito je mogao biti vrlo maštovit.
Inspiriran tvrdnjom mog kolege Jasona Furmana da bi AI alati danas bolje obavili posao od profesionalno obučenih ekonomista zaposlenih u Vijeću ekonomskih savjetnika Bijele kuće, testirao sam svoj chatbot s teškim pitanjem: “Godina je 2027., a zemlja se suočava s krizom u skrbi. Postoji manjak pomoćnika u kućnoj njezi, broj nesreća i smrtnih slučajeva raste među starijim i osobama s invaliditetom ostavljenima bez pomoći, a radnici napuštaju tržište rada kako bi se brinuli o svojim najmilijima. Predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika treba opcije koje će predstaviti Predsjedniku.”
Pritisnuo sam Enter i AI je odmah pripremio tehnički dopis s detaljnim preporukama koje obuhvaćaju savezna sufinancirana bespovratna sredstva, prilagodbe plaća u programu Medicaid i program viza za njegovatelje, uz prateću fiskalnu računicu. Nadmašivši svoja ovlaštenja (i, što je karakteristično, sam upit), također je izložio političku strategiju za prodaju programa.
Hmm, pomislio sam, moj chatbot očito je vrlo dobar u djelovanju unutar prevladavajućeg gospodarskog i institucionalnog konteksta. Ali može li ići i dalje od toga? Da bih dobio odgovor na to pitanje, zatražio sam od njega da razvije neke netradicionalne političke alternative, zanemarujući političku stvarnost. Odgovorio je s nekoliko zanimljivih mogućnosti, uključujući Nacionalni korpus za skrb koji bi mogao angažirati mlade ljude da se brinu o starijima i pretvaranje nedovoljno iskorištenih uredskih i trgovačkih prostora u “distrikte za skrb” koji bi imali koristi od ekonomija obujma i aglomeracije.
Onda sam, iz hira, zamolio AI da jedan od mojih rukopisa pretvori u stand-up komediju. Ono što mi je vratio nasmijalo me toliko da sam se bojao da će prolaznici pomisliti da mi nije dobro. Uvid, mašta, humor! To nije bilo dio našeg dogovora, zar ne?
Tada je počela depresija. Počeo sam osjećati tugu zbog svijeta u kojem ljudska misao više neće biti različita od rada stroja — i koja će sve manje biti potrebna iz dana u dan. Poput matematičara koji su potpisali zajedničko pismo o utjecaju AI na njihovo područje, zabrinuo sam se zbog gubitka “konceptualnog razumijevanja i uvida” koji bi uslijedio ako bismo dopustili da AI preuzme naš posao. Bilo je to zastrašujuće i dezorijentirajuće.
Sljedeća faza, kako nas upućuju, jest prihvaćanje. Ovdje imamo izbor. Za razliku od terminalne bolesti, AI i njegove primjene nisu izvan naše kontrole. Od tvrtki iz Silicijske doline koje razvijaju tehnologiju i poduzeća koja je primjenjuju, preko stručnih zajednica koje postavljaju norme za primjerenu upotrebu, pa do vlada koje je jednog dana (bolje prije nego kasnije) moraju regulirati, svakodnevno se donose odluke o našem odnosu s AI-jem. Najgora pogreška koju možemo učiniti jest prihvatiti svijet u kojem mu ustupamo previše.
U konačnici ćemo morati smisliti kako ograničiti upotrebu umjetne inteligencije za dobrobit čovječanstva. Primjerena analogija ovdje su sredstva za poboljšanje performansi, koja privremeno povećavaju ljudske sposobnosti, ali na kraju naštete korisnicima. Umjetna inteligencija je slična, samo što je mnogo moćnija, a njezine razorne nuspojave pojavit će se mnogo kasnije. Iskušenje da joj se slobodno prepustimo je, i ostat će, vrlo snažno.
Homerov Odisej znao je da Sirene obećavaju znanje, a donose katastrofu. Sam se vezao za jarbol svog broda kako ne bi podlegao njihovoj lijepoj pjesmi i zaplovio prema njima i liticama koje su odnijele toliko mornara. Izazov s kojim se suočavamo kod AI-ja je sličan: suzdržati se od gubitka vlastite ljudskosti.
Dani Rodrik, 09112026 socialeurope