Članak autora Ricarda Hausmanna i Andresa Velasca u Project Syndicate bavi se pitanjem jesu li trenutne vrtoglave cijene dionica tehnoloških tvrtki povezanih s umjetnom inteligencijom (AI) odraz stvarne vrijednosti ili novi spekulativni balon.
Autori predlažu da se, umjesto nagađanja o balonu, zapitamo: kakva bi točno morala izgledati svjetska ekonomija da bi ove cijene danas imale smisla?
Razmotrimo ključnu skupinu tvrtki u središtu priče o umjetnoj inteligenciji: Nvidia, Alphabet, Apple, Microsoft, Meta, Broadcom, Tesla, OpenAI, Anthropic, SpaceX-xAI i Amazon Web Services. Zajedno, one utjelovljuju izvanrednu tržišnu okladu. Pod konzervativnom referentnom vrijednosti – da do 2036. ove tvrtke trguju po omjeru cijene i zarade od 20, ostvaruju neto profitne marže od 20% i ostvaruju 65% svojih dodatnih prihoda iz inozemstva – u desetljeću bi generirale otprilike 2,4 bilijuna dolara dodatnih godišnjih inozemnih prihoda. Takav prihod je otprilike jednak cjelokupnom američkom izvozu robe danas i više od dvostrukog deficita tekućeg računa SAD-a.
Rente koje impliciraju ove procjene su ogromne. I one pripadaju tvrtkama koje, zajedno, danas zapošljavaju manje od milijun ljudi. Prema ovoj aritmetici, one imaju 23 milijuna dolara tržišne vrijednosti po radniku. Ovo nije priča o stvaranju radnih mjesta na širokoj osnovi. To je priča o zahtjevima male skupine ljudi za budući dohodak ostatka čovječanstva.
Glavna teza Hausmanna i Velasca jest da trenutne valuacije AI divova podrazumijevaju radikalnu transformaciju globalne ekonomije. Dok se američka moć u 20. stoljeću temeljila na industrijskoj proizvodnji, vojnoj sili i snazi dolara, u 21. stoljeću ona se sve više oslanja na vlasništvo nad nezaobilaznom AI infrastrukturom.
Autori ističu da, ako su trenutne tržišne procjene točne, to znači da će AI postati “operativni sustav” cjelokupnog svjetskog gospodarstva. Međutim, to otvara i ozbiljna pitanja o tome kako će ostatak svijeta – osobito zemlje u razvoju – moći financirati pristup toj tehnologiji i hoće li ona postati alat za ekstrakciju rente od strane nekolicine moćnih korporacija.
Ključne napomene:
- AI kao nova “infrastruktura” moći: Baš kao što su nafta ili financijski sustav dominirali prošlim stoljećem, kontrola nad AI modelima i procesorskom snagom postaje ključni izvor nacionalne i korporativne moći.
- Logika valuacija: Da bi trenutne cijene dionica (npr. Nvidije, Microsofta, OpenAI-ja) bile opravdane, AI ne smije biti samo koristan alat, već nezamjenjiv resurs koji omogućuje prikupljanje ogromnih profita (renti) na globalnoj razini.
- Rizik od “digitalnog kolonijalizma”: Veliki izazov za svijet bit će način plaćanja pristupa toj infrastrukturi. Postoji opasnost da će većina zemalja postati trajno ovisna o uslugama nekoliko tvrtki, što bi moglo produbiti globalne nejednakosti.
- Pitanje produktivnosti vs. rente: Autori propituju hoće li AI doista toliko povećati opću produktivnost da to opravda troškove, ili će se profitabilnost temeljiti isključivo na monopolističkom položaju onih koji posjeduju tehnologiju.
- Politička ekonomija budućnosti: Geopolitička stabilnost mogla bi ovisiti o tome hoće li pristup AI tehnologiji biti tretiran kao javno dobro ili kao privatno vlasništvo s visokom cijenom ulaska.
Hausmann i Velasco zaključuju da, čak i ako nije riječ o klasičnom balonu koji će puknuti, svijet koji opravdava ove valuacije je svijet u kojem je ekonomska moć koncentrirana više nego ikada prije, što zahtijeva nove međunarodne dogovore o pristupu tehnologiji.