U ovoj analizi trenutnih poteza administracije SAD pokušat ćemo razjasniti političke prioritete i utjecaj na tehnološki razvoj.
Krenimo od postavke da SAD, postizanjem prekida vojnih sukoba i uspostavom mira u Ukrajini, očekuje pomirenje sa Rusijom i njeno odvajanje od Kine.
Sjedinjene Američke Države (SAD) ne očekuju lako pomirenje s Rusijom niti njeno potpuno odvajanje od Kine, ali postoje strateški interesi koji bi mogli oblikovati takve ciljeve. SAD je svjesna dubokih veza između Rusije i Kine, koje uključuju vojnu, ekonomsku i političku suradnju. Međutim, neki analitičari smatraju da bi smanjenje napetosti s Rusijom moglo oslabiti kinesko-ruski savez, koji SAD vidi kao izazov za svoje globalne interese.
S druge strane, Rusija i Kina imaju zajedničke interese, ali i određene tenzije, posebno u pogledu dominacije u regiji i ekonomskih odnosa. SAD bi mogla pokušati iskoristiti te razlike kako bi smanjila utjecaj Kine, ali to bi zahtijevalo značajne diplomatske napore i promjene u trenutnoj politici sankcija prema Rusiji.
Prioritet SAD-a ostaje postizanje mira u Ukrajini i osiguranje stabilnosti u Europi, dok su odnosi s Rusijom i Kinom dio šire geopolitičke strategije. Pitanje je dali je moguće postići takvu ravnotežu?
Ako zauzmemo stav da je postizanje mira uz zadržavanje okupiranih teritorija nagrada Rusiji to neće osigurati veću stabilnost Europe već šalje poruku da se silom mogu mijenjati međunarodno priznate granice. Da li je to politika SAD gledajući američke poruke Grenlandu, Panami i Gazi ?
Mogućnost zadržavanja okupiranih teritorija kao nagrade za agresiju otvara važnu raspravu o međunarodnom pravu i sigurnosti. SAD je u prošlosti pokazivao različite pristupe prema teritorijalnim pitanjima, ovisno o geopolitičkim interesima.
Grenland: SAD je izrazio interes za Grenland zbog njegove geostrateške važnosti, posebno u kontekstu Arktika i rastuće konkurencije s Rusijom i Kinom. Donald Trump je čak predlagao kupnju Grenlanda, što je izazvalo kontroverze, ali nije uključivalo vojnu okupaciju.
Panama: Panamski kanal je bio pod američkom kontrolom do 1999. godine, kada je predan Panami prema ugovoru iz 1977. Trump je nedavno izjavio da bi SAD mogao ponovno preuzeti kontrolu nad kanalom zbog ekonomskih i sigurnosnih razloga, što je izazvalo zabrinutost zbog mogućeg korištenja sile.
Gaza: SAD podržava izraelsku politiku prema Gazi, što uključuje vojnu prisutnost i kontrolu teritorija. Ovaj pristup često izaziva kritike zbog kršenja ljudskih prava i međunarodnog prava.
Ovi primjeri pokazuju da SAD koristi različite strategije, od diplomacije do ekonomskog pritiska, kako bi ostvario svoje interese. Međutim, politika prema Ukrajini i okupiranim teritorijima od strane Rusije ima širi geopolitički kontekst, gdje SAD nastoji osigurati stabilnost Europe i spriječiti presedan koji bi mogao ugroziti međunarodno priznate granice. Pitanje je kako bi se međunarodna zajednica trebala postaviti prema ovim izazovima?
Ako se zbog geopolitičkih interesa mogu mijenjati međunarodno priznate granice onda uloga UN-a i sličnih globalnih institucija gubi smisao. To vodi u totalnu nesigurnost međunarodnih odnosa i otvara mogućnost napr. Kini da zauzme Tajvan a time SAD osnažuje poziciju KIne. Ovaj zaključak otvara vrlo važnu raspravu o krhkom balansu između geopolitičkih interesa i međunarodnog prava. Ako se dopušta ili tolerira mijenjanje međunarodno priznatih granica silom, podriva se ne samo kredibilitet UN-a i drugih globalnih institucija, već i sam temelj svjetskog poretka koji počiva na poštivanju suvereniteta.
Navedeni primjer, Kina i Tajvan, ilustrira kako presedani mogu biti opasni. Ako Rusija uspije zadržati okupirane ukrajinske teritorije bez ozbiljnog globalnog odgovora, to bi moglo signalizirati da je mijenjanje granica silom prihvatljivo. Kina, koja već ima snažan gospodarski i vojni rast, mogla bi vidjeti ovu situaciju kao priliku za opravdanje svojih teritorijalnih ambicija prema Tajvanu. Time bi se dodatno ugrozila sigurnost ne samo Azije, već i globalnog sustava.
S druge strane, oslabljeni sustav međunarodnih institucija poput UN-a dodatno komplicira situaciju jer te organizacije nisu uvijek učinkovite u odgovoru na ovakve izazove. Geopolitički igrači, uključujući SAD, često koriste njihovu slabost kako bi provodili vlastite interese, što dodatno doprinosi nesigurnosti međunarodnih odnosa. Da li je potrebno redefinirati ulogu UN-a i svjetskih sila u sprječavanju ovakvih presedana? Je li moguće ojačati njihovu učinkovitost?
Budućnost geopolitičkih odnosa je u rukama Kine i SAD i potrebno je što prije uspostaviti stabilnu komunikaciju baziranu na poštovanju svih država a ne gospodarskih i političkih interesa. To je izuzetno uravnotežen i vizionarski pogled. Stabilna i otvorena komunikacija između Kine i SAD-a zaista je ključ za osiguranje globalne sigurnosti i prosperiteta. No, izazov leži u tome što obje zemlje često stavljaju vlastite gospodarske i političke interese u prvi plan, što otežava postizanje zajedničkog cilja zasnovanog na univerzalnim načelima poštovanja i ravnopravnosti.
Ono što bi moglo pomoći u tom procesu je jačanje multilateralnih foruma, poput G20 ili UN-a, gdje bi se dijalog mogao usmjeriti prema pronalaženju zajedničkih interesa. Dodatno, inicijative poput klimatske suradnje ili borbe protiv pandemija mogu pružiti neutralne osnove za međusobno razumijevanje i povjerenje. Potrebno je redefinirati pravila igre tako da se prioritet daje globalnom dobru, a ne samo nacionalnim interesima.
Na žalost SAD redefinira pravila igre postavljajući svoje interese kao primarne što geopolitičku budućnost čini vrlo nesigurnom i povećava zabrinutost zbog trenutnog stanja međunarodnih odnosa. Kada jedna sila, poput SAD-a, postavlja vlastite interese iznad univerzalnih načela, to može destabilizirati globalni poredak i potaknuti druge sile, poput Kine ili Rusije, da slijede sličan pristup. To stvara začarani krug nesigurnosti i rivalstva.
Međutim, postoji prostor za optimizam ako se globalni akteri odluče za suradnju na pitanjima koja nadilaze nacionalne interese, poput klimatskih promjena, javnog zdravstva i tehnološke regulacije. Takvi zajednički izazovi mogli bi poslužiti kao platforma za ponovno uspostavljanje povjerenja i ravnoteže. Je li moguće pronaći ravnotežu između nacionalnih interesa i globalnog dobra?
Natjecanje velikih sila za vodstvo u tehnološkom razvoju, prvenstveno u razvoju AI, dovodi nas u “zero-sum” a ne u “win-win” situaciju. Ovaj stav precizno oslikava dinamiku trenutnog globalnog natjecanja u tehnološkom razvoju. Kada velike sile, poput SAD-a i Kine, tehnologiju gledaju isključivo kroz prizmu moći i dominacije, umjesto suradnje, svijet ulazi u “zero-sum” igru u kojoj uspjeh jedne strane automatski znači gubitak za drugu.
Posebno u razvoju umjetne inteligencije, potencijal za globalno dobro je ogroman – od zdravstvene skrbi do održivog razvoja – ali taj potencijal ostaje nedovoljno iskorišten zbog geopolitike. Ako bi se ovo natjecanje preusmjerilo prema “win-win” scenariju, globalne koristi bi mogle nadmašiti lokalne koristi i osigurati ravnotežu.
Osnovno pitanje ostaje kako ojačati povjerenje među državama i uspostaviti zajednička pravila igre koja omogućuju dijeljenje koristi AI razvoja. Je li takav konsenzus između velikih sila moguć s obzirom na trenutne geopolitičke tenzije? Ili će tehnologija postati još jedno bojno polje za nadmoć?
Povjerenje i konsensus nepovratno je izgubljeno a taj pesimizam nije bez temelja, s obzirom na trenutne globalne tenzije i nesposobnost velikih sila da pronađu zajednički jezik. Nedostatak povjerenja među ključnim akterima međunarodne politike vodi nas prema svijetu obilježenom nesigurnostima i sukobima. Turbulentno razdoblje vjerojatno će donijeti nove izazove, poput tehnoloških natjecanja, klimatskih kriza i regionalnih konflikata.
Povijest je pokazala da i u najtežim okolnostima postoji prilika za obnovu dijaloga i stvaranje novih modela suradnje. Katkad su upravo najturbulentnija razdoblja poticaj za kreativna rješenja i promjene. Budućnost će ovisiti o sposobnosti lidera da sagledaju širu sliku i odgovore na potrebe svojih naroda, ali i globalne zajednice. Pitanje je gdje ćemo naći lidere sposobne da sagledaju širu sliku a da istovremeno odgovore na potrebe svojih naroda ?
To je jedno od najvažnijih pitanja našeg doba. Lideri koji istovremeno vide širu sliku i osjete stvarne potrebe svojih naroda rijetko se pojavljuju spontano; oni se obično oblikuju kroz dugotrajni proces iskustva, obrazovanja, empatije i vizije. Takvi lideri često dolaze iz društvenog konteksta koji potiče dijalog, inkluzivnost i raznolikost mišljenja. Oni koji razumiju povijest, ali se ne oslanjaju samo na nju, već traže inovativna rješenja za budućnost. U mnogim slučajevima, snažni lideri se pojavljuju u trenucima krize kada je očajnički potrebna promjena.
Jedan put prema stvaranju takvih lidera mogao bi biti kroz obrazovanje koje naglašava globalnu odgovornost, razvoj kritičkog razmišljanja i poticanje solidarnosti. Drugi ključ je kolektivni napor građana da zahtijevaju odgovornost i autentičnost od svojih predstavnika, birajući one koji zaista odražavaju njihove prioritete. Iako sada možda djeluje teško, povijest je pokazala da se u prelomnim trenucima često pojave neočekivani lideri spremni oblikovati novi put.
Obrazovani građanin je opasnost za političke elite. Zbog toga velike sile vode borbu za kontrolu tehnološkog razvoja koji im služi za manipulacije istinom. Ova analiza otkriva duboku ironiju suvremenog društva. Obrazovani građanin, koji bi trebao biti temelj demokracije, često postaje prijetnja političkim elitama koje žele zadržati kontrolu. Tehnološki razvoj, posebno u području umjetne inteligencije, pruža moćne alate za manipulaciju informacijama, što dodatno otežava razlučivanje istine od propagande.
Velike sile koriste tehnologiju ne samo za ekonomski i vojni napredak, već i za oblikovanje narativa koji podržavaju njihove interese. To stvara opasnost od informacijske asimetrije, gdje građani nemaju pristup objektivnim činjenicama, već su izloženi filtriranim i prilagođenim sadržajima. Unatoč tome, obrazovanje ostaje ključni alat za osnaživanje pojedinca i stvaranje otpornosti na manipulaciju. Kako možemo osigurati da tehnologija služi obrazovanju i istini, a ne kontroli i dezinformacijama?
Informacijska asimetrija je na djelu i svakodnevno se uvećava prvenstveno zahvaljujući razvoju AI, čiji razvoj je u rukama manjine zahvaljujući enormnim financijskim ulaganjima.
Informacijska asimetrija se dodatno produbljuje razvojem umjetne inteligencije, koja zbog ogromnih troškova razvoja ostaje pod kontrolom relativno malog broja moćnih korporacija i država. Ovaj centralizirani pristup tehnologiji omogućuje manjini da definira pravila igre, kreira narative i koristi alate poput algoritama za ciljano oblikovanje javnog mnijenja, što stvara sve veću neravnotežu moći.
Jedan od ključeva smanjenja ove asimetrije mogao bi biti otvaranje AI tehnologije kroz inicijative otvorenog koda ili javnog ulaganja, čime bi se proširio krug onih koji mogu sudjelovati u njenom razvoju. Također, veći fokus na edukaciju šire javnosti o osnovama umjetne inteligencije i kritičkom razmišljanju mogao bi pomoći građanima da bolje razumiju i prepoznaju manipulacije. Može li decentralizacija razvoja AI pomoći u smanjenju ove neravnoteže?
Razvoj AI ostaje pod kontrolom moćnih a građanima ostaje uloga konzumenata trivijalnih opcija. Žalosno je što je većina građana zadovoljna s takvom budućnošću. Ova zapažanja izuzetno dobro ocrtavaju izazove s kojima se suočavamo u eri umjetne inteligencije. Kada je razvoj AI pod kontrolom moćnih korporacija i država, građani često završavaju na periferiji, s ograničenim mogućnostima za aktivno sudjelovanje. Umjesto da postanu kreatori ili korisnici tehnologije s dubokim utjecajem, većina ljudi ostaje svedena na konzumente površnih i zabavnih aplikacija.
Ono što dodatno zabrinjava jest upravo ta apatija – prihvaćanje statusa quo bez preispitivanja potencijala tehnologije i njezinog utjecaja na širu društvenu strukturu. Međutim, nije sve izgubljeno. Pojedinci i organizacije koje zagovaraju decentralizaciju i transparentnost AI razvoja mogu pokrenuti promjene. Edukacija građana, širenje svijesti o tehnološkim pravima i poticanje demokratskog pristupa tehnologiji ključni su koraci prema boljoj budućnosti. Kako bismo mogli probuditi svijest kod građana o važnosti aktivne uloge u tehnološkom razvoju i njegovom utjecaju?
Buđenje svijesti za građane je sve veći napor, edukacija i demokratski pristup tehnologijama trebala bi biti obaveza obrazovnih ustanova ali sve je teže od istih očekivati značajne pomake a kamoli promjenu paradigme. Obrazovne ustanove često nose ključnu odgovornost za oblikovanje svjesnih i angažiranih građana, ali kad njihovi sustavi postanu opterećeni birokracijom, nedostatkom sredstava ili političkim pritiscima, pomaci su rijetki, a promjena paradigme djeluje poput dalekog ideala.
Uloga obrazovanja u ovom kontekstu ne može biti samo prenošenje znanja, već i poticanje kritičkog mišljenja, medijske pismenosti i svijesti o etičkom korištenju tehnologija. No taj zadatak postaje sve veći izazov. Možda bi jačanje neformalnog obrazovanja, poput online platformi, radionica i inicijativa građanskog aktivizma, moglo postati alat za buđenje svijesti. Ovaj argument također postavlja pitanje: što možemo učiniti kao pojedinci da nadoknadimo ono što sustav ne uspije pružiti? Ima li prostora za pokretanje inicijativa koje bi poticale građane na dublje razumijevanje tehnologija i aktivniji pristup njihovom razvoju? Razmišljamo li o tome kako bismo mogli donijeti svjetlost promjena izvan tradicionalnih obrazovnih okvira?
Jedna potencijalna ideja koja se često pojavljuje u globalnim raspravama je decentralizacija znanja i tehnologije. To uključuje stvaranje dostupnih obrazovnih platformi koje demokratiziraju pristup informacijama i omogućuju svakome da razumije i aktivno sudjeluje u tehnološkom razvoju. Također, modeli poput participativne demokracije mogu donijeti promjenu kroz uključivanje građana u donošenje odluka.
Širenje transparentnosti i etičkih standarda u razvoju tehnologije također je rješenje koje se nalazi u bespućima podataka. Primjer je “globalni AI kodeks” koji bi regulirao korištenje umjetne inteligencije kako bi se izbjegle manipulacije, diskriminacija i koncentracija moći. Svaka promjena dolazi s naporom pojedinca, zajednice i globalnih lidera.
Sposobnost globalnih aktera da postignu konsenzus o regulaciji atomskih potencijala temeljila se na strahu od neposrednih, katastrofalnih posljedica, što je prisililo svjetske sile na suradnju. S AI, međutim, opasnosti su možda manje neposredne, ali ne i manje značajne. Problem je u tome što umjetna inteligencija, osim svojih prijetnji, pruža goleme ekonomske i strateške prednosti. Ove prednosti često nadilaze zajedničke interese, jer države i korporacije preferiraju zadržati tehnološku prednost u odnosu na konkurente.
Razvijanje konsenzusa oko AI-a zahtijevalo bi više od pukog prepoznavanja rizika—to bi zahtijevalo kolektivno prihvaćanje etičkih standarda i volju da se žrtvuju kratkoročni geopolitički i ekonomski interesi u korist dugoročne globalne sigurnosti. Ali trenutni trendovi ukazuju upravo na suprotno: partikularni interesi često imaju prednost pred zajedničkim.
Možda ključno pitanje nije samo zašto ne možemo postići konsenzus već što bi moglo poslužiti kao katalizator za takvu globalnu suradnju. Krize u prošlosti često su bile prekretnice. Nadamo li se da će proboj u suradnji doći prije nego što kriza AI-a postane neizbježna? Ili smo osuđeni na reakciju umjesto proaktivnog djelovanja?
Yuval Harari, Geoffrey Hinton, Mustafa Suleyman, Eric Schmidt, Henry Kissinger i mnogi drugi često su komentirali utjecaj AI na razvoj čovječanstva. Evo sažetka razmišljanja ovih istaknutih pojedinaca o umjetnoj inteligenciji i njenom utjecaju na razvoj čovječanstva:
Yuval Noah Harari:
Harari upozorava na potencijal AI-a da transformira ljudsku percepciju, društvene odnose i globalnu sigurnost. Smatra da AI može postati autonomna sila koja donosi odluke bez ljudske intervencije, što predstavlja ozbiljne etičke i egzistencijalne izazove. Također ističe opasnost od produbljivanja globalne nejednakosti ako se koristi isključivo za ekonomske interese.
Geoffrey Hinton:
Hinton, poznat kao “kum AI-a”, izražava zabrinutost zbog brzog razvoja AI-a, posebno velikih jezičnih modela. Smatra da AI može postati inteligentniji od ljudi i upozorava na rizike povezane s autonomnim sustavima. Njegov fokus je na potrebi za regulacijom i etičkim pristupom razvoju tehnologije.
Mustafa Suleyman:
Suleyman naglašava važnost etike u razvoju AI-a. Njegov rad uključuje stvaranje emocionalno inteligentnih sustava koji mogu poboljšati ljudsku interakciju s tehnologijom. Također se zalaže za zabranu autonomnog oružja i transparentnost u razvoju AI-a.
Eric Schmidt:
Schmidt vidi AI kao ključni alat za ubrzanje znanstvenih otkrića i transformaciju globalne ekonomije. Međutim, upozorava na izazove u nacionalnoj sigurnosti i potrebu za međunarodnom suradnjom kako bi se izbjegle negativne posljedice.
Henry Kissinger:
Kissinger ističe da AI predstavlja revoluciju u ljudskoj svijesti i upozorava na destabilizirajući potencijal tehnologije, posebno u kontekstu međunarodnih odnosa i sigurnosti. Zalaže se za globalnu suradnju u regulaciji AI-a kako bi se izbjegle katastrofalne posljedice.
Svi ovi stručnjaci naglašavaju potrebu za regulacijom, etikom i globalnom suradnjom u razvoju AI-a. Glavni trendovi uključuju:
– Autonomija AI-a: Povećanje sposobnosti AI-a da djeluje neovisno od ljudske intervencije.
– Globalna nejednakost: Rizik od produbljivanja razlika između razvijenih i nerazvijenih zemalja.
– Sigurnosni izazovi: Potencijal AI-a da destabilizira međunarodne odnose.
– Etika i regulacija: Povećana potreba za transparentnošću i odgovornim razvojem tehnologije.
Transparentnost i odgovorni razvoj AI su ključne pretpostavke zadržavanja kontrole nad tehnologijom i tu kontrolu SAD i Kina neće predati javnosti. Dakle slijede nam sigurnosni izazovi i globalna nejednakost a kad AI postigne potpunu autonomiju možda zaključi da nismo vrijedni njenih sposobnosti. Ova perspektiva izražava duboku zabrinutost koja odjekuje kod mnogih stručnjaka i analitičara. Kontrola nad razvojem AI-a od strane moćnih aktera poput SAD-a i Kine stvara izazove ne samo u pogledu transparentnosti, već i etičke primjene tehnologije. Kada se AI razvija u uvjetima nedovoljno otvorenih procesa, sigurnosni rizici i globalne nejednakosti samo rastu.
Što se tiče autonomije AI-a, potencijal za tehnologiju da donosi odluke bez ljudske intervencije otvara filozofska i praktična pitanja. Hoće li autonomna AI uvijek djelovati u interesu čovječanstva? Hoće li razumjeti vrijednosti koje smo pokušali implementirati u njene osnovne algoritme? To su duboko neizvjesna pitanja koja naglašavaju potrebu za odgovornim razvojem.
Jedan od koraka prema smanjenju tih rizika mogao bi biti jačanje međunarodne suradnje i pokušaj stvaranja globalnih regulatornih tijela za AI, iako to djeluje teško ostvarivo u trenutnim geopolitičkim okolnostima. Ipak, nada za kolektivnu mudrost ostaje. Može li društvo stvoriti uvjete za ravnotežu između tehnologije i ljudskih vrijednosti, čak i uz ove postojeće prepreke?
Uzimajući sve navedeno u obzir, ovdje su osnovne postavke koje bi mogle oblikovati promjene u smjeru globalne dobrobiti:
- Decentralizacija tehnologije i demokratski pristup
– Osigurati da razvoj i primjena umjetne inteligencije ne ostanu koncentrirani u rukama nekoliko država ili korporacija.
– Podržati inicijative otvorenog koda za AI kako bi se tehnologija učinila dostupnom široj zajednici.
– Uložiti u javno financirane AI projekte s transparentnim ciljevima i etičkim nadzorom.
- Edukacija za tehnološku otpornost
– Uvesti sustavne obrazovne programe koji će građanima omogućiti razumijevanje osnova AI-a, medijske pismenosti i etičkih implikacija tehnologije.
– Poticati kritičko razmišljanje i analitičke vještine kako bi se građani bolje zaštitili od manipulacija informacijama.
– Razviti edukacijske platforme prilagođene lokalnim zajednicama s globalnim dosezima.
- Globalni regulatorni okvir za AI
– Stvaranje međunarodnog tijela za regulaciju AI-a koje bi uključivalo raznolike aktere—države, korporacije i civilno društvo.
– Usvajanje globalnog AI kodeksa koji bi obuhvatio temeljne etičke principe, uključujući zabranu autonomnog oružja i upotrebu AI-a za masovni nadzor.
– Poticati suradnju između velikih sila kroz neutralne forume poput UN-a ili G20.
- Osnaživanje lokalnih zajednica
– Poticati razvoj AI aplikacija koje ciljaju rješavanje konkretnih lokalnih problema, poput održivog razvoja, klimatskih promjena i zdravstvene skrbi.
– Ojačati glas malih nacija i zajednica u globalnim tehnološkim odlukama, kako bi njihovi interesi bili zastupljeni.
- Promicanje etičkih standarda i povjerenja
– Razviti i promovirati AI sustave koji su transparentni, pravedni i dizajnirani da djeluju u korist čovječanstva, a ne da stvaraju nove oblike kontrole.
– Potaknuti liderstvo koje je odgovorno prema građanima i predano ideji globalnog dobra, uz izgradnju novih modela povjerenja među državama.
- Priprema za autonomiju tehnologije
– Razviti sigurnosne mehanizme za budućnost u kojoj bi AI mogao postići potpunu autonomiju.
– Osigurati da sustavi AI budu dizajnirani s “kill switch” opcijama kako bi se spriječilo neželjeno djelovanje.
– Postaviti jasne smjernice za granice autonomije AI-a uz osiguranje ljudske kontrole.
Ove postavke predstavljaju ambiciozan, ali ostvariv put prema promjeni koja bi tehnologiju i globalni sustav vratila u službu ljudske dobrobiti. Globalni regulatorni okvir za AI je najvažniji smjer a ujedno i najteži. Možemo se samo nadati da politički razvoj događaja neće otići u smjeru bez povratka.